Uspješna priča Hrvatskih kišobrana

Gospodine Rogić, kad ste pokretali proizvodnju kišobrana u Zaprešiću, što Vas je motiviralo? Jeste li znali da ćete uspjeti ili ste i sami sumnjali u svoju ideju?

Proizvodnja Hrvatskog kišobrana pokrenuta je 2010. godine. Motivirala me je unutrašnja želja za stvaranjem vlastitog proizvoda. Vidjeti kako od neobrađene bukve nastaje fina drška za skupocjeni kišobran, ili od bale platna prekrasno platno na kišobranu je privilegija. Vjerujem da je u svakom poslu gdje se nešto proizvodi tako. Za nekoga je to promatranje pšenice kako raste, a za neke učenici koji kroz godine učenja postaju sve suvisliji i mudriji. Radi se isključivo o široj slici i o svemu što nam ona donosi. Iskreno imao sam sreću imati roditelje koji su uvijek vjerovali u mene. Nikada neću zaboraviti tatu koji je uokvirio moju diplomu iz Taekwondo natjecanja u osnovnoj školi. Bio sam sedmi od osam. On je smatrao da je i to uspjeh. Uz takav poguranac nije teško padati, ponovno se dizati i uspjeti.

Kako su izgledali početci pokretanja proizvodnje?   

Počeci pokretanja proizvodnje bili su vrlo teški i izazovni. Nakon što smo nabavili strojeve našao sam se u situaciji da moramo vježbati, vježbati i vježbati. To je za kreativce najgori dio posla. Postavili smo proizvodnju u kaznionici Lipovica i tamo smo provodili dane. Nevjerojatno je koliko smo tamo dobrih stvari napravili. Ponosan sam na taj rehabilitacijsko - integracijski projekt. Moguće je da je neke zatvorenike (posebno one koji nikada nisu radili) izveo na neki novi put. Nakon par godina rad u kaznionici je bio nemoguć zbog kompleksnosti dogovorenih poslova pa smo stali s time.

Jeste li koristili kakva bespovratna sredstva iz EU ili nacionalnih izvora?

Uvijek se trudimo javljati na sve pozive i natječaje koji su nam tematski kompatibilni. Pa su nam tako sufinancirana sredstva na primjer za kupnju strojeva, ulaganje u IKT, zapošljavanje osoba s invaliditetom, školovanje i izlaganje na sajmovima, no na mnogim natječajima nismo prošli, bez obzira na visoko bodovanje prijavljenog projektnog prijedloga.

Je li bilo više uspona ili padova ili podjednako?

U poduzetništvu se svaki dan sastoji od deset padova i uspona. Mislim da je izuzetno važno odgajati generaciju koja takve stvari neće uzimati k srcu. Pad ne znači da si nesposoban, glup ili loš. Pad je korekcija do uspjeha. Isto tako uspjeh nije neki cilj za 10 ili 20 godina, uspjeh je dobra obitelj, zanimljiv i kreativan posao i izbalansiran privatan život. Kada se takva mantra uhvati onda si na konju.

Potekli ste iz poduzetničke obitelji, koje su najvažnije poruke koje ste naučili o biznisu od svojih roditelja?

Moja majka je bila poduzetnica i u nekom djelu života kupila je kiosk na tržnici. Otac nije bio baš za to, ali je prihvatio. U vrijeme školovanja radio sam subotama i pod praznicima. Mislim da sam tamo naučio sve o prodaji što je važno. Isto tako shvatio sam koliko je važno distancirati se od kapitala firme, koliko je važno biti točan i korektan prema svima u lancu (od nabave do prodaje). Mislim da je sve ostalo bila neka vrsta nadogradnje.

Danas se Hrvatski kišobran može kupiti Galeries Lafayette ili u španjolskoj El Corte Inglés kako ste došli do tih pozicija? Kako Vas je tržište prepoznalo?

Da, danas gotovo svaka firma koja se bavi marketinškim kišobranima u Europi zna za nas, većina velikih sportskih natjecanja, svjetskih hotela, foruma, vlada koristi naše kišobrane. Do te pozicije smo došli nudeći naš proizvod od vrata do vrata. Doslovno smo hodali od sajma do sajma i tamo smo se predstavljali. Nakon što smo uhvatili poslove trudili smo se biti izvrsni (perfektni), prema kupcima, ali i prema dobavljačima i svima u lancu. I opet se vraćamo na kiosk.

Je li dizajn važan ili je presudan za Vaš brend?

Kvaliteta, brzina, način dogovaranja, naše temeljne vrijednosti su presudne, a vrijeme dizajna tek dolazi.

Preuzeli ste dio radnica iz Kamenskog. Kako ste se odlučili na taj potez?

Gospođe koje smo zaposlili tih godina bile su toliko vrijedne i odane poslu da je danas gotovo utopistički zamišljati kako će se ponovo desiti situacija priljeva toliko educirane i predane radne snage. One su potekle iz tvornice koja je itekako bila produktivna, znale su što je rad na normu, i sve ono što se treba znati u masovnoj proizvodnji. Nismo mi slučajno jedina europska masovna proizvodnja kišobrana. Bez takvih žena i takvog mindseta to ne bi bilo moguće.

Poduzeće iz godine u godinu raste, raste i broj zaposlenih,  godišnje proizvodite više od 250.000 komada kišobrana, no zanimljivo je da zapošljavate i osobe s poteškoćama te invaliditetom te dajete doprinos jednakosti. Kako ste se odlučili na taj potez te kakvi su učinci na poslovanje, atmosferu, te ljude?

U našem timu imamo 9 osoba s invaliditetom i vjerujem da će taj broj sigurno još značajno rasti. Imamo i psihologinju Klaru koja vodi njihovu integraciju u tim te im pomaže u prilagodbi na radnom mjestu kako bi što bolje iskoristili svoje sposobnosti i snage u radu. Na primjer, imamo zaposlenu osobu na spektru autizma koja uspješno obavlja svoje zadatke, kao i ostali zaposleni s raznim oblicima poteškoća. Sve naše osobe s invaliditetom su duboko integrirane u proizvodnju i jednako nedostaju kao i svi ostali kada recimo ostanu kod kuće na bolovanju. Na taj način postigli smo jedinstveni balans u poduzeću na koji sam najviše ponosan. Većina naših radnika iz integrativne radionice bila je trajno ili dugo nezaposlena. Duboko sam uvjeren da sada, sa stečenim radnim iskustvom i znanjem imaju svoju poziciju i vrijednost na tržištu rada daleko veću nego prije dolaska kod nas. To je lijepo i to me ispunjava. Prvo kao čovjeka, a tek onda i kao poduzetnika. Na to sam posebno ponosan.

Kakvi su Vam planovi za budućnost? Planirate li daljnja širenja poslovanja, nova tržišta, asortiman?

Imamo velike planove. Opet, s druge strane volio bih da radimo ono u čemu smo najbolji. Da nas ne zanese i odnese. Vidim se u većoj posvećenosti integrativnoj radionici, želja mi je da radimo na izgradnji malog centra za osobe s invaliditetom. Želimo biti drago i mjesto puno pozitive i za one koji ne rade kod nas, ali su zainteresirani da se uključe u naše radionice i grupe podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima koje planiramo pokrenuti u budućnosti.

Imati li neku poruku za one koji tek kreću u poduzetništvo?

Da. Mislim da bih od svih poruka izdvojio poruku o temeljima. Volio bih kada bih mogao prenijeti ljudima svu ljepotu rada nečega što voliš i što ti daje slobodnog vremena za hobije i obitelj. Isto bi mi bilo drago kada bih mogao prenijeti roditeljima nekih budućih poduzetnika važnost poticanja i ohrabrivanja djece čime bi stvarali zalihe optimizma u novim glavama. Isto tako bi bilo lijepo kada bi supružnici shvatili koliko je važno nadomještati te zalihe optimizma budućim poduzetnicima, za one malo manje dobre dane. Sve će biti u redu…..to bih rekao…i vjerojatno bih bio u pravu.

Razgovarala: Kristina Androlić

Photo: Privatna arhiva Marin Rogić