Varaždinska Akademija za poduzetništvo odgovorila na potrebe tržišta

Lana je karijeru započela kao prevoditelj u odvjetničkom uredu. Rad je nastavila u državnom sektoru, točnije u Agenciji za zaštitu osobnih podataka te kasnije u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. U međuvremenu završava poslijediplomski specijalistički studij na studiju u Varšavi, na temu elektroničkih medija i zaštite privatnosti. Na kratko seli u privatni sektor, da bi konačno 2017. godine preuzela funkciju ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta. Uz sve to, stalni je sudski tumač za njemački i francuski jezik.

 

Radili ste u državnoj službi, sudski ste tumač i prevoditeljica. Biti ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Varaždin je veliki zaokret od dosadašnje karijere. Kako je došlo do toga?

U svojoj profesionalnoj karijeri radila sam i u javnom i u privatnom sektoru. Trenutno vodim javnu gradsku ustanovu, koja međutim obavlja i gospodarsku djelatnost pa se gotovo stalno osjećam kao da vodim tvrtku. Također, već sam 17 godina prevoditeljica i sudski tumač pa bi se moglo reći da sam i tu u privatnom sektoru.

Nisam odmah prešla iz državne službe u Pučko otvoreno učilište Varaždin, već sam u međuvremenu tri godine radila u privatnom sektoru i to uglavnom za strance. Međutim, kada sam vidjela natječaj za ravnateljicu POU Varaždina imala sam dva razloga da se prijavim – prvi je bio osobni izazov da nečime upravljam i dokažem isključivo samoj sebi da ja to mogu, a drugi je prestanak svakodnevnog putovanja na relaciji Varaždin – Zagreb – Varaždin koji me zdravstveno poprilično iscrpio i onemogućio mi dodatnu kreativnost koja oduvijek tinja u meni.

 

Kako ste se snašli kao ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta u Varaždinu?

Budući da me u posljednje vrijeme stalno traže neke intervjue i pišu o uspješnoj priči Akademije za poduzetništvo, rekla bih jako dobro. Nisam umišljena, naprotiv, samo sam zadovoljna i sretna, jer prvi put radim posao koji obožavam. Samim time mogla bih reći da mi se posao pretvorio u život i nije mi teško raditi po cijele dane, jer imam tu mogućnost.

Moj suprug je obrtnik i često radi cijele dane. Nekad mu nije razumljivo zašto toliko radim za javni sektor, ali kad vidi uspjeh koji smo postigli, podršku javnosti, nema više dodatnih pitanja. Jer sam onda i doma zadovoljnija. A to je valjda cilj – imati sretnu i zadovoljnu suprugu, zar ne? Šalu na stranu, jako volim svoj posao i zadovoljna sam obavljenim poslom i postignutim rezultatima. Da samo znate što se krije u mojoj glavi, znali biste da mi 24h nije dovoljno da te misli pretočim u konkretne projekte. Ali doći ću i do toga.

 

Pokrenuli ste Akademiju za poduzetništvo na Pučkom otvorenom učilištu Varaždin. Kako ste došli na tu ideju, kako je ona prihvaćena od strane poduzetnika i kako ste ju prilagodili ovim izazovnim vremenima?

Kada sam pripremala svoj četverogodišnji program kojim sam se natjecala za mjesto ravnateljice znala sam da on mora sadržavati nešto čega u Varaždinu nema. Nastojala sam, a to nastojim i danas, u program POU Varaždina uvrstiti komplementarne obrazovne programe koji su nadogradnja onog što već postoji, a nikako konkurencija. Stoga sam uvrstila neformalne edukacije za poduzetnike. Naime, mene osobno poduzetnički svijet fascinira pa sam možda i sama htjela biti dio priče koja daje podršku poduzetnicima, od njih i s njima uči i stvara. Ono što se razvilo kasnije, a to je Akademija za poduzetništvo, je posljedica odličnog networkinga i podrške s više strana – Grada Varaždina, poduzetnika-predavača i polaznika (opet poduzetnika). Jedna predavačica mi je na našoj prvoj kavi rekla: “Napokon se netko bavi s nama poduzetnicima u ovom gradu i to konkretno i sustavno“. Kada sam tako nešto čula od uspješne žene poduzetnice, znala sam da sam na dobrom putu. Sve ostalo jednostavno se prirodno razvijalo. Vjerujem da je priča Akademije pozitivna i uspješna, jer se temelji na win-win-win načelu. To znači da svi od Akademije imamo koristi – predavači koji dobivaju jednu novu korisnu referencu, polaznici koji uče od uspješnih kolega, POU Varaždin kojem stvaramo odlične reference i primjere dobre prakse za nove uspješne programe i naposlijetku Grad Varaždin koji može reći da ima ustanovu putem koje izravno pomaže razvoju poduzetništva kroz znanje.

 

Što o Akademiji za poduzetništvo kažu predavači? Kako ste pokrenuli tu suradnju?

Svi naši predavači na Akademiji za poduzetništvo su uspješni poduzetnici. Svi do zadnjega su htjeli od samog početka sudjelovati u razvoju ove priče, jer su prepoznali taj win-win-win princip. Naše satnice su niže od tržišnih, ali kada vam jedan investitor i predavač na renomiranim poslovnim školama diljem Hrvatske kaže da mu nije bitan novac, već želi biti dio varaždinskog programa, jer je on potreban u ovom gradu, onda opet znate da ste na pravom putu. No, moram reći, kod nas nitko ne radi besplatno. Tako i mi potičemo poduzetnike.

Iskreno, ja sam ta koja je do nedavno inicirala razgovore s poduzetnicima kao potencijalnim predavačima. Imam puno poslovnih kontakata koje sam gradila tijekom proteklih godina, nemam tremu nekome se obratiti i pitati za suradnju, vrlo sam proaktivna i tako sam okupila tim ljudi, uglavnom iz Varaždina i Međimurja. Još jedno načelo koje sam postavila na Akademiji je lokalni karakter naših predavača. Inzistiram na tome da su većina predavača uspješni lokalni poduzetnici. Oni svojim primjerom jednostavno ulijevaju nadu poduzetnicima početnicima, ali i svima koji pohađaju naš program, da je moguće uspjeti i u manjoj sredini kao što je Varaždin. Većina kandidata tijekom tri javna poziva našeg besplatnog programa rekla je da žele ostati živjeti u Varaždinu i tu razvijati svoj biznis. Nismo li im onda dužni dati najbolja znanja i vještine? Osnovni (Basic) program I je zamišljen kao besplatan program od 160 nastavnih sati za poduzetnice i poduzetnike sa šireg područja grada Varaždina. Novac koji poduzetnici uplaćuju u proračun vraća se poduzetnicima kroz znanje, vještine i podršku na druge načine, npr. umrežavanjem. Tu imam još jako puno ideja. Vidjet ćete iduće godine. A svaki dobar poduzetnik ne otkriva svoj idući korak.

Nakon tri godine Akademija za poduzetništvo se neprestano razvija, postali smo prepoznatljivi i na nacionalnoj razini, a zahvaljujući webinarima prate nas i iz susjednih zemalja. Sada sam počela primati ponude za suradnju predavača iz svih krajeva Hrvatske, ali i inozemstva. Trenutno promišljam kako to uklopiti u naša načela.

 

Osim Akademije za poduzetništvo, što je još novo na Učilištu? Što nudite potencijalnim polaznicima?

Učilišta za obrazovanje odraslih i cjeloživotno obrazovanje, bila ona javna ili privatna, postaju sve važnija u današnje vrijeme kada se pojedinci sve češće moraju prekvalificirati i nadograđivati svoja već stečena znanja. Škole i fakulteti zbog formalnosti programa teško mogu tako brzo ponuditi izmijenjene i nove programe koji su traženi na tržištu. Nije nemoguće, ali im je teže. Odličan primjer prilagodbe je Fakultet organizacije i informatike koji je prepoznao nužnost prilagodbe i tu želim javno pohvaliti dekanicu Ninu Begičević Ređep.

POU Varaždin usmjeravam sve više prema neformalnim oblicima obrazovanja za polaznike svih životnih dobi. To se pokazalo dobitnom kombinacijom.

No, ono najvažnije je da u ponudi od ukupno 50-tak trenutno imamo 15-tak verificiranih programa u ponudi, tj. samo one koji se stvarno i traže na tržištu. Kontinuirano uvodimo nove. Najposjećeniji tečaj nam je voditelj/ica izrade i provedbe EU projekata, jer je kvalitetan i poseban. Na našem tečaju ćete naučiti napisati 2, a ne 1 projekt za konkretne natječaje. Mi pratimo naše polaznike ili nam se povratno jave da su dobili posao zahvaljujući našim uvjerenjima ili potvrdama. Najvažnije je zatvoriti krug – usmjeriti, obrazovati i zaposliti. A naši polaznici dolaze da bi se ili lakše zaposlili ili samo zaposlili. Takve programe mi nudimo.

Osim toga, ako završite neki od verificiranih programa s kojim možete otvoriti svoj obrt ili tvrtku nudimo i program Akademije za poduzetništvo kako bismo vam dali dodatan vjetar u leđa. Jer Akademija je tzv. tailor made program, odnosno sadržaj se izrađuje tek kada vidimo sastav grupe polaznika i istražimo njihove individualne potrebe.

Zbog svega ovog navedenog i dalje odgovorno tvrdim da je učilište društveno korisno i prijeko potrebno, uz neke promjene i modernizaciju, na čemu sada radim.

 

Osim Pučkog otvorenoga učilišta Varaždin vodite brigu i o kinu Gaj u Varaždinu. Radi se o vrlo različitim djelatnostima i sektorima. Na koji način uspijevate uskladiti ta dva sektora i uspješno ih razvijati? Pomaže li Vam dosadašnje iskustvo u tom radu ili ste morali krenuti iz početka i u učilištu i u audio-vizualnoj djelatnosti, odnosno kinu?

Sve je u tome, jeste li spremni učiti ili ne. Puno sam se konzultirala s kolegama poduzetnicima, posebno sam se educirala u području financija i računovodstva i razvijala sam svoj tim. Znala sam da ako želim uspjeti moram imati tim ljudi koji zna raditi ono što radi i kome mogu delegirati zadatke. Moram priznati da sam na početku imala dalekosežnu viziju samo za učilište. No, kako sam sve više ulazila u problematiku samog prostora kina Gaj i programa, nazirale su ideje i rješenja. Nije bilo jednostavno niti lako. Često su mi govorili što mi to treba. Ali ja sam uvidjela potencijal naše kino dvorane. Uz večernje projekcije počeli smo održavati i javna predavanja na društveno važne teme, koje su dio programa učilišta, iznajmljivali smo dvoranu za predstave i razne druge nastupe i sl. Odlučila sam jednostavno maksimalno koristiti sve naše kapacitete.

Kino predstavlja ujedno gospodarski segment ustanove. Ono ostvaruje prihod pa i tu moramo biti uvijek kreativni i inovativni da privučemo publiku. Uglavnom nije dosta samo film.

U nekoliko godina povećali smo broj posjetitelja našeg - ja ga zbog dotrajalosti volim zvati vintage – kina za oko 300% te smo prošle godine imali više od 20.000 gledatelja. No, pandemija je zaustavila klasičan način rada – kino projekcije, ali nas je primorala na inovativnost i maštu pa smo i mi počeli s novim digitalnim sadržajima. Najveći problem je ostvarivanje vlastitih prihoda, jer zbog tvrdog lockdowna kina, nedostatka sadržaja na svjetskoj razini i bojazni građana nismo u mogućnosti ostvarivati vlastiti prihod. A u proteklim godinama smo postigli da se kino samofinancira, iako dobivamo i dotacije Grada za javne programe i Hrvatskog audiovizualnog centra za europski i hrvatski film. Zbog odličnih rezultata postali smo 2019. godine članovi Europe Cinemas, najveće europske mreže nezavisnih kino prikazivača te sada i u sklopu ovog članstva dobivamo određena sredstva.

 

Koliko je pandemija bolesti Covid-19 utjecala na planirane programe Učilišta i kina? Kako ste se prilagodili toj situaciji?

Pandemija je bila šok svima. Rekla bih da je naša reakcija bila dobra, jer smo se vrlo brzo prebacili na on line sadržaje, barem što se učilišta tiče. Budući da nismo na proračunu Grada, već dobivamo dotacije koje moramo namjenski trošiti na programe, uvijek pazim da početkom godine budemo likvidni pa se trudim tako i organizirati poslovanje. Najveći mi je problem broj zaposlenika – premalo nas je za posao koji odrađujemo ili koji nas čeka.

Budući da su protekle godine uvijek bile neke krizne, stalno sam čitala da u svakoj krizi treba vidjeti i priliku. Ja sam vidjela priliku da napokon pokrenemo on line sadržaje, koji su ionako bili u planu. Pandemija nas je samo ubrzala. Upravo zahvaljujući webinarima kojima smo nastojali održati kontakt s našim polaznicima i publikom mi smo dobili na vidljivosti u zemlji i inozemstvu. Ako to nije pozitivan ishod, ne znam što je.

Također, ja uvijek imam plan B i C uz onaj plan A pa već sada pretpostavljam što će se događati iduće godine i planiram nekad i 2 koraka unaprijed.

Najvažnije nam je da smo i dalje vidljivi i prepoznatljivi, da nudimo kvalitetu i da su naši polaznici zadovoljni.

Kino je trenutno zatvoreno, ali smo pokrenuli Facebook Live Talk s filmskim kritičarima, redateljima, glumcima i sl. Kod nas nema praznog hoda, a zaposlenici moraju raditi. Oni nisu krivi za ovo što se događa, a na meni kao rukovoditelju je da im osiguram posao, a na njima da zarade svoju plaću.

 

Gdje vidite POU u sljedećih nekoliko godina? Imate li već izrađen neki program za sljedeće razdoblje?

Da nemam viziju ne bih ni trebala obnašati ovu dužnost. Upravo je Upravno vijeće usvojilo moj prijedlog Plana i programa razvoja POU Varaždina u 2021. godini. On je objavljen na web stranici ustanove.

Najviše novosti očekujem u dodatnoj modernizaciji ustanove, od samog naziva do prostornih kapaciteta.  No, to su prijedlozi koje treba detaljno razmotriti s osnivačem i Gradskim vijećem. Sam prostor učilišta mora biti prilagođen očekivanjima naših polaznika – sadašnjih i budućih, primarno iz poslovnog sektora. Uveli smo in house edukacije i već imamo par upita iz renomiranih tvrtki iz varaždinske županije, zaključujemo sporazume o suradnji s drugim ustanovama i poduzetničkim inkubatorima diljem Hrvatske i sl.

Najveći izazov predstavlja kino, jer ne znamo što će biti u 2021. godini. Velike promjene dogodile su se u svjetskoj filmskoj industriji, jer je puno producentskih kuća filmove koje smo trebali prikazivati u našim dvoranama već prodalo on line platformama poput Amazona, Disney Plus i Netflixa. No, mi ćemo ići u smjeru vintage art kina, a tu sadržaja ne nedostaje. Ali nas čeka razvoj publike za takve filmove, a to je opet dugotrajan posao.

Bili smo prvi u Hrvatskoj koji smo za vrijeme lockdown-a pokrenuli drive in kino. Ako bude moguće, organizirat ćemo ga i iduće godine. To je vrlo skupa aktivnost i upravo zato smo prijavili neke projekte da možemo nabaviti opremu. Trenutno čekamo na rezultate projekta vrijednog pola milijuna eura u kojem bi POU Varaždin dobio oko 75.000,00 eura, a to nam je više nego dovoljno da se dobro opremimo i krenemo u realizaciju drive in-a i brojnih drugih vanjskih kino aktivnosti.

Ultimativni cilj mi je da POU Varaždin, a posebno Akademija za poduzetništvo postane jedna od vizit karata Varaždina kao što su to Varaždinske barokne večeri, Špancirfest i sl.

 

Kroz projekt „Mentorstvo kao oblik networkinga“ imali ste mentora. Danas ste Vi mentor. Koliko Vam je to iskustvo imanja mentora pomoglo u svakodnevnom poslu? Što Vi možete ponuditi novim mladim snagama koje ćete mentorirati?

Zahvaljujući programu mentoriranja ja danas imam mentoricu za cijeli život. Oduvijek imam mentore oko sebe, neki od njih ni ne znaju da to jesu. Jednostavno treba uvijek imati nekoga od koga možete učiti. Mi nismo svemogući i ne možemo sve sami. To nije ni potrebno. Treba rasti, treba se razvijati, jer se svijet oko nas razvija i mijenja i to nevjerojatnom brzinom.

Ja sam u procesu mentoriranja uspjela riješiti neke probleme na poslu zbog kojih danas uspješnije radim. Pitali ste me kako se snalazim u ovom poslu. Učim, svaki dan. Učim na svojim i tuđim greškama, ali usudim se priznati kad pogriješim odnosno pokušavam ne pogriješiti pa onda radije prvo pitam i sve provjerim, a tek onda odradim.

Nadam se da ću imati priliku još mentorirati, jer znanje koje mi iskusniji imamo moramo prenositi dalje.  Mladima danas trebaju iskonski, iskreni i kvalitetni mentori. Društvu trebaju više nego ikada sposobni mladi ljudi, aktivni građani kojima su potrebni dobri i pozitivni uzori. Voljela bih svoja znanja i vještine te iskustva, bila ona negativna ili pozitivna, podijeliti s drugima. Ako oni nauče iz mojih grešaka, bravo za njih. No, ja volim učiti i od tih mlađih, jer dolaze nove generacije koje funkcioniraju potpuno drugačije od moje. A razumijevanje potreba te nove Z generacije je važno u svakom današnjem poslu, posebno u mojem.

 

Mentoriranje je sjajan alat za razvoj i usmjeravanje budućih menadžera, direktora, poduzetnika. Uz mentoriranje i Akademiju za poduzetništvo koji pomažu mikro i malim i poduzetnicima početnicima, što je još potrebno da bi se više ljudi odvažilo na neku vlastitu poduzetničku priču?

Bojim se da još uvijek previše ljudi u Hrvatskoj pokreče biznis iz neprilike, a ne iz prilike. Na raspolaganju im stoje bespovratna sredstva za samozapošljavanje veća nego ikada. Ali bojim se da im nedostaje znanja, konkretnih znanja. Na Akademiji vidimo da i iskusni poduzetnici puno toga zapravo ne znaju. To ne znači da oni nisu dobri poduzetnici. Ali zašto ne bi bili još bolji? Stoga baš zato treba još više edukacija za poduzetnike (početnike), da bi bili održivi na tržištu.

Ono na što ne mogu utjecati su vanjski faktori od fiskalnih i parafiskalnih nameta, nelojalne konkurencije, sive ekonomije i sl. Sve to ih čeka i zato se ja divim poduzetnicima i zato me taj svijet toliko fascinira, jer se svemu tome treba znati i moći oduprijeti. Poduzetništvo je avantura u kojoj ne možeš ne rasti i razvijati se.

Mislim da je potrebno veće povjerenje javnosti u poduzetništvo i bolja podrška javnog sektora.

Čini mi se da mnogi sada upravo zbog pandemije i činjenice da su brojni sektori na rubu očaja i propadanja uvjereni da nije trenutak za pokretanje privatnog posla. Opet s druge strane pojavljuju se brojni startup-ovi koji vrlo uspješno rastu upravo u doba krize. Nema pravila. I to je jedino pravilo čini se.

Poduzetnici su oni koji stvaraju dodanu vrijednost. Mislim da mnogi toga nisu niti svjesni.

Možemo reći da nikad nije odnosno da je uvijek pravo vrijeme za poduzetništvo. Sve je u glavi pojedinca. A on će se morati boriti s vanjskim faktorima koje ne mogu promijeniti. Dakle, sve je u mindsetu, tj. osobnom stavu, vlastitim očekivanjima i životnim očekivanjima, a tek onda i znanju i vještinama.

 

Za kraj, kratka poruka onima koji se ne usude biti poduzetni. Ne samo u poduzetničkom smislu, može to biti i u smislu pohađanja neke edukacije, tečaja plesa ili slično. Ljudi se često boje poduzeti nešto za sebe. Kako ih motivirati i potaknuti da budu poduzetni?

Treba se jednostavno pokrenuti. A inicijativa najčešće dolazi iz unutarnjeg nemira, nezadovoljstva i gorčine ili je potaknuta izvana. Okružite se pozitivnim ljudima, čitajte pozitivne priče, osvijestite da je svaka kriza možda i vaša prilika.

Napravite introspekciju u čemu ste dobri i što bi vam još trebalo da se u nečemu usavršite. Tražite talente u sebi, istražujte vlastite mogućnosti, googlajte. Tražite dok to nije to. Ne pod silu. Prvi korak je najteži, ali i najvažniji.

 

Razgovarala: Kristina Androlić

Photo: privatna arhiva Lane Velimirović Vukalović, photo by Ivica Jeremić